Vozili smo se Malom feratom i uživali

Turistički vlakić ili kako mu je službeno ime, Mala ferata, od prošlog tjedna redovno prometuje kroz Kaštela. Rekli bi, na zadovoljstvo svih koji se nađu na ulicama, od onih najmlađih do najstarijih, domaćih i gostiju pa je Mala ferata ovih dana jedno od najfotografiranijih prijevoznih sredstava u gradu podno Kozjaka.

Nekoliko godina trajala je „borba“ vlasnika s administracijom i birokracijom, tražila su se rješenja kuda Mala ferata može voziti, a često ju je kočila i nezainteresiranost nadležnih pojedinaca da riješe pitanje prometovanja vlakića, jednog poput onih kakvi postoje u svim mjestima okrenutima turizmu.

No, unatoč svemu, vlakić je krenuo s radom, doduše još uvijek sa samo dva polaska u jutarnjem i poslijepodnevnom terminu, ali je krenuo.

Novinarska znatiželja ovih nas je dana odvela da provjerimo kako izgleda putovanje vlakićem kroz Kaštela i što će to turisti i domaći, koji sjednu u vlakić, imati priliku vidjeti.

I tako su se fotografkinja i novinarka našle nekoliko minuta prije 10 sati na Resniku, a točno u najavljeno vrijeme vlakić je stigao. Za volanom Vedran, u vlakiću kondukter Josip. Uredno uniformirani i s osmijehom na licu poželjeli su nam dobrodošlicu. Josip nas je smjestio, osigurao  i naravno, naplatio kartu, odmah nas pitajući želimo li u jednom smjeru ili povratnu. Nismo se uspjeli „izvući“ na novinarsku iskaznicu.

- Ako uzimate odmah povratnu kartu, karta za natrag vam je 50 posto jeftinija od cijene karte u jednom smjeru – kazao nam je Josip i mi smo uzeli povratnu, ne toliko zbog cijene već smo željeli osjetiti cijeli doživljaj.

I tako je naša „avantura“ krenula. Iznimno sunčano vrijeme, čak i pretoplo, išlo nam je na ruku. Vlakić je s Resnika „izašao“ na staru kaštelansku cestu. Brzina između 20 i 30 kilometara na sat. Ugodan povjetarac, udobna sjedala i nije trebalo nego par minuta da se prepustimo uživanju. U tome nas je ponešto ometala konfiguracija ceste s brojnim udubinama, ali ne previše.
Sa stare ceste Nehajskim putem ponovo smo se spustili na obalu... Gabine, miris mora, mahanje zainteresiranim prolaznicima. Centar Štafilića i spuštanje pokraj đardina u Novom. Kratko stajanje kako bi zainteresirani putnici mogli ući. Potom nastavak vožnje novskom obalom, pokraj kule Ćipiko, do spomenika. I tu kratko zaustavljanje. Prolaznici gledaju, fotografiraju, raspituju se o vožnji. Od spomenika ponovno smo se „popeli“ na staru cestu i njome do Valova igrališta. Vukovarskom ulicom ponovo na obalu pokraj starosejskog đardina i dalje na istok. Sljedeće stajanje istočno od nekadašnjeg Palacea. Djeca na dječjem igralištu ostavljaju igru i mašu, vuku mame prema vlakiću, no za vožnju će ipak morati pričekati da mame uhvate malo slobodnog vremena.
Vožnja se uz more nastavila do Lukšića i dvorca Vitturi pa sto metara dalje ponovo na sjever, na kaštelansku cestu. I tako do Dudanovog puta u Kambelovcu, gdje ponovo vlakić kreće na obalu. Centar Kambelovca, Gomilica, Kaštilac i onda opet na staru cestu do raskrižja prema Marini Kaštela. I tu se završava vožnja u jednom smjeru.

Pogledamo na sat, 10.55 sati. Nakon kraće stanke ponovno se ukrcavamo i u 11 sati krećemo natrag. Ovaj put, zbog regulacije prometa, samo starom cestom. Pri tome vlakić staje na autobusna stajališta s ugibalištima.
Zanimljivo, ali iako smo poprilično sporiji, ne ometamo druge sudionike u prometu, jer mladi vozač Vedran, uredno se miče u stranu, čim vidi da su iza njega vozila usporila. A ti vozači drugih vozila, s osmijehom zahvale i sve ide kao po loju.

Na Resnik smo se vratili oko 11.45 sati. Vedran i Josip uz pozdrave, pozvali su nas da im se ponovo pridružimo, ali bez novinarskog bloka i fotografskog aparata. I hoćemo, kad nam bude trebalo opuštanje i mjesto gdje sve vidiš, a nisi viđen. Idealno.

I što reći na kraju ove vožnje. Vidljivo je da je obitelj Borozan, otac Ivan i majka Jasna, sinovi Vedran i Josip pa čak i unučica Stela, koja nas je na ovom putu pratila, u ovaj projekt uložila mnogo. I kada je bilo teško, a realizacija projekta upitna, nisu odustali. Svoju energiju, uz profesionalan odnos, prenose i na nas koji sjednemo u njihovu Malu feratu. Taj osjećaj ne možeš nego ocijeniti visokim ocjenama.

No, na neke stvari ipak treba ukazati. Stvari i probleme na koje obitelj Borozan ne može utjecati, ali možda mogu oni koji uređuju život u ovom gradu.

Iako će putovanje Malom feratom biti drugačije kada završe radovi u luci u Kaštel Starom, ne možemo ne prigovoriti što na nekoliko mjesta uz obalu imamo „suprotan smjer“ kretanja zbog kojeg putnici u vlakiću ostanu zakinuti za pogled na Rotondo, novu plažu na Glavici, Mlikotine bore, dio Baletne škole... Za neke od ovih problema nema rješenja no neki od njih su rezultat nebuloza u prostoru i moguće ih je „ispraviti“.
To ne bi značilo samo putnicima Male ferate već i brojnim građanima. A višak ne bi bio i poneki prometni znak ili druge oznake koje obavještavaju i upozoravaju da određenom dionicom ceste prometuje turistički vlakić.

- Vjerujem da će Mala ferata imati svoje mjesto u turističkoj ponudi Kaštela, jer da ne mislim tako, ne bih sve ovo niti pokrenuo – kazao nam je vlasnik Ike, koji je, kako se pokazalo u proteklih šest godina, jedan od najoptimističnijih Kaštelana.

Inače, s dolaskom turista i Mala ferata promijenit će svoj raspored vožnje pa će uskoro voziti Kaštelima tijekom cijelog dana. Reklo bi se, bez prestanka. Osim subotom, kada je njena vožnja rezervirana za odlazak na Malačku. I to je vjerujemo poseban doživljaj kojeg ćemo morati i mi doživjeti, uskoro.

Foto: Ivana Topić